Okoliš

KARINSKO MORE

Karinsko more je gotovo zatvoreni morski zaljev, površine oko 7,5  metara kvadratnih i najveće dubine do oko 13 metara.

Nalazi se na sjevernom, rubnom dijelu, osnovnog krajobraznog područja Sjeverno-dalmatinske zaravni, u njenoj kontaktnoj zoni prema primorskoj padini Velebita.

Karinsko more je duboko usječeno u kopno, krškog reljefa, s brojnim speleološkim objektima. Obalna linija, duga oko 10 kilometara, na zapadu je slabije razvedena, dok se niz manjih uvala i rtova javlja na sjevernoj i južnoj strani mora.

Obalne strane su relativno strme na zapadu i istoku i pretežno kamenite (gdje se nastavljaju na krajnje padine brda Orljak), dok su obale na sjeveru uz ždrilo i na jugu uz naselje Karin i močvarno područje Tuvina, uglavnom blage i pristupačne. (Natura Jedera, 2017).

Preko Karinskog ždrila, plitkog tjesnaca duljine oko 2,5 kilometara, Novigradsko more je povezano s Karinskim morem. Karinsko ždrilo je uski tjesnac (širine od oko 100 – 300 m), nepravilnog toka kojeg zatvaraju blage (cca 5 – 10°) i niske (do 15-ak m.n.m), stjenovite obalne strane. Jugozapadnu obalu tjesnaca karakterizira visok stupanj prirodnosti zbog neizgrađenosti i prekrivenosti uglavnom crnogoričnom šumskom vegetacijom.

Zbog glavnih pritoka Karišnica i Bijela u ovom području dolazi do znatne varijacije ekoloških uvjeta, naročito temperature i saliniteta, koji su pak uvjetovali razvoj specifičnih staništa, flore i faune. (Natura Jedera, 2017).

Utoci rijeke Zrmanja, Bijela i Karišnica

Na utoku Zrmanje u Novigradsko more, prosječni protok iznosi oko 37 m3/s, a u odnosu na ukupan volumen Novigradskog mora, sama rijeka donese u prosjeku 2 do 3 puta više vode od količine vode sadržane u bazenu. Stoga je utjecaj Zrmanje na fizikalna, kemijska i biološka svojstva Novigradskog mora značajan.

Osim Zrmanje, u Novigradsko more se još ulijevaju vodna tijela Bašćica, Draga, Slapaća, a također su važne i vode koje dotječu iz Karinskog mora u koje utječu Karišnica i Bijela. Bašćica je duga 19,5 km, površine sliva oko 69 km2, srednjeg protoka na mjestu ušća od oko 0,52 m3/s, s dva umjetna jezera izgrađena za natapanje poljodjelskih površina. Novigradska Draga dužine je oko 11 km te ima slivnu zonu površine oko 58 km2, no njeni su protoci slabi (srednji protok iznosi oko 0,28 m3/s), a voda se gubi u brojnim ponorima, pa sama voda rijetko dopire do mora u samom Novigradu. Rijeke Karišnica i Bijela su kratki povremeni vodotoci, bujičnog karaktera, a na mjestu gdje se spajaju u zajedničko ušće i ulijevaju u Karinsko more, nalazi se močvarno područje Tuvina. (Natura Jedera, 2017). Ove dve rijeke predstavljaju kratke povremene vodotoke tipične za dinarsko krško područje (Župan i Leko, 2009). Izviru unutar špilja te oba izvora presušuju u sušnom dijelu godine, dok su u kišnoj sezoni izrazito izdašni.

RIJEKA BIJELA

Rijeka Bijela izvire iz izvor-špilje Bijele rijeke na obrončima Obaljeniče i teče tri kilometra duž krškog brdskog terena prema Karinskom moru. Izvor prihranjuje mali pripovršinski sliv (oko 8 km2) stoga je izdašnost izvora tijekom ljeta mala (0,2 l/s). Pritoci Bijele su mali, povremeni potoči koji teku niz brdo Obaljeniča, a najviša kota sliva nalazi se na 651 m n. v. (Perica i sur., 2018; Župan i Leko, 2009).

Područje rijeke Bijele može se podijeliti na dva dijela, gornji, kanjonski dio toka visokog stupnja prirodnosti i ambijentalnih vrijednosti, te donji dio toka od napuštenog zaselka Dupori koji je pod izraženim antropogenim utjecajem (naselje, prometnice, most) i manjih ambijentalnih vrijednosti, gdje Bijela definira južnu granicu izgrađene cjeline naselja Gornji Karin. Najatraktivniji dio rijeke Bijele je njen kanjonski dio koji se ističe svojim strmim, stjenovitim obalnim stranama i impozantnim klisurama, te debelim vapnenačkim slojevima koji se u pravilnim i ravnim linijama pružaju koso uvis iznad toka rijeke. Oštrim i grubim linijama ovog kanjona kao svojevrstan kontrast nameće se plitki vodeni tok koji meandrira kroz korito ispunjeno blagim, zaobljenim valuticama izrazite bijele boje. Jednolično obojena, fina zrnata tekstura sedrenih sedimenata, na površini koje se presijavaju kristalići kalcita predstavlja osobitost ove rijeke, i jedinstvenost po kojoj je ona i dobila ime. U gornjem dijelu toka, rijeka Bijela oblikuje brojne kaskade i vodopade (najveći slap visok je 15m) prekrivene naslagama sedre. Uzvodno od najvećeg slapa nalazi se niz od nekoliko lokvi koje se posebno ističu u ljetnim mjesecima kada predstavljaju zelene oaze u naizgled bezvodnom i beživotnom kršu. Izvor rijeke Bijele je od davnina korišten kao izvor vode u trenucima kad bi svi ostali izvori u okolici presušili o čemu svjedoči i ostatak kamenog pojilišta i obora za stoku u neposrednoj blizini izvora. Obronci kanjona neobrasli su ili slabo obrasli kamenjari, stijene i točila. U gornjem dijelu toka rubove kanjona čine slojeviti okomiti, mjestimično potkopani vapnenački blokovi.

U ovako nastalim prevjesima stijena mogu se vidjeti crne sigaste tvorevine, nastale procjeđivanjem vode u nekadašnjim, danas zarušenim špiljskim kanalima. One se dodatno ističu zbog svog kontrasta nasuprot svijetlosive boje okolnog vapnenca. Najizraženije stjenovite obale javljaju se od izvor špilje do mosta u Duporima nakon kojeg kanjon postupno postaje sve blaži. Na izlazu iz kanjona, nalazi se napušteni zaselak Dupori tradicionalne kamene arhitekture, oivičen brojnim suhozidima, napuštenim vrtovima i nasadima badema (Župan i Leko, 2009).

Bioraznolikost

Kao glavna odlika predmetnog područja ističu se rijetka obalna (slana) staništa i špiljski izvori krških vodotoka kao važna skloništa ugroženih vrsta šišmiša, ali i travnjačka te vodena staništa te uz njih vezane ugrožene i/ili rijetke biljne i životinjske vrste.

Područje obuhvaća širu okolicu tokova Karišnice i Bijele, te područje između njihovih donjih tokova, dio kojeg je i Tuvina – zamočvareni slani obalni pojas između ušća ove dvije rijeke u Karinsko more. Staništa čine raznoliki mozaik, pri čemu su najzastupljenija šumska staništa, sastavljena od različitih degradacijskih stadija šume hrasta medunca (Quercus pubescens) i bijelog graba (Carpinus orientalis) te nasada alepskog bora (Pinus halepensis). Nadalje, manje površine zauzimaju suhi mediteranski travnjaci, vlažni travnjaci i površine zarasle u oštroigličastu borovicu (Juniperus oxycedrus). Na području se također nalaze stijene i sipari, kao i kanjoni. Malu, ali značajnu površinu zauzimaju slana močvarna staništa uz obalu. Mozaik staništa čine još špiljski izvori, krški tokovi sa sedrom, te male poljoprivredne površine poput voćnjaka i maslinika (Bioportal, 2021; Župan i Leko, 2009).