Još kao dečak, Paolo je išao u ribolov sa djedom i ocem.
Od ribe koju bi prodali u toku dana na lokalnoj pijaci malog primorskog mjesta Talamone, živjela je njegova mnogobrojna obitelj.
U dobi od 13 godina, Paolo Fanćuli, kojeg su prijatelji već zvali Il Pescatore (Il Pescatore) – ribar, napustio je školu kako bi mogao samo pecati.
Danas šezdesetogodišnji Paolo, brodom „Sirena” plovi vodama Mediteranskog mora i pokušava da spasi ribu od ilegalnog načina ribolova i morsku travu – pluća planete pod vodom.
Paolo je razvio i vrstu turizma koju naziva pascaturismo – riblji turizam, namenjen ljudima koji poštuju prirodu, more i morski svijet.
Izlet podrazumeva i obilazak onog dijela mora na čijem dnu nalaze umjetničke skulpture, koje čuvaju ribe koje tu žive i štite ih od zločinaca koji sustavno uništavaju njihov dom, objašnjava Paolo Fanćuli za BBC na srpskom.
Ova regija koji se nalazi u italijanskoj regiji Toskana, poznata kao Marema, jedan je od najljepših djelova Mediterana, smještena između talijanskog kopna, otoka Sicilije i Sardinije.
Danas je veoma bogata ribom, čak i onim rijetkim vrstama, kao što su plavi jastog ili riba škarpina, vrste koje su se ponovo vratile ovdje, prvenstveno zahvaljući ovom ribaru i ekologu i njegovoj višedesetljetnoj borbi protiv ilegalnog ribolova.
Morska mreža je život
„Bili smo siromašni i od ribe smo živjeli. Svake večeri otac i ja bismo išli da bacamo mrežu.”
„Ovdje je oduvjek bilo ribe, sve dok se početkom 1980-tih godina nisu pojavili prvi veliki ribarski brodovi blizu obale”, počinje priču Paolo Fanćuli.
Metoda ribolova putem povlačenje mreže po morskom dnu poznata je kao kočarenje i koristi se za gospodarski ribolov.
Kočarenje je ilegalno i zabranjeno na udaljenosti manjoj od pet kilometara od morske obale.
Međutim, kako je gospodarski ribolov postajao sve popularniji tih godina, zabrana nije sprječavala velike proizvođače da intenzivno love ribu u blizini obale.
Situacija je danas najalarmantnija upravo u Mediteranskom moru, gdje se dve trećine komercijalnih vrsta riba prekomjerno izlovljava, u usporedbi s globalnim prosjekom od jedne trećine.
Prema podacima Organizacije Ujedinjenih Nacija za hranu i poljoprivredu, ukupna populacija mediteranskih riba, kao što su tuna, sabljarka, inćuni i sardela, smanjila se za trećinu u poslednjih 50 godina.
„Uglavnom bi se tijekom noći brodovi približavali obali. Pokušavao sam da ih sprečim. Jednom sam se prerušio u policajca obalne straže”, priča Fanćuli.
Dodaje da to nije bilo dovoljno i da je ribe bilo sve manje.
„Mreža koju spuštam u more ne ugrožava nikoga. Međutim, kočarenje je vrsta ribolova kada se morska mreža spušta na dno mora.
„Ona uništava morsko dno i cijeli ekosustav”, kaže Fanćuli.
„Kočari su kao buldožeri. To vam je kao kada bi lovac palio šumu kako bi lakše ulovio divlju svinju.”
Mreže koje veliki brodovi vuku po morskom dnu su ogromne i teške.
Osim ribe, ove mreže povlače sa sobom morsku cvjetnicu posidoniju i ceo morski svijet koji nastaje oko nje.
Kada bi more ostalo bez posidonije
„Posidonija su pluća mora i u njoj mnoge vrste riba polažu jaja. U Mediteranskom moru, posidonija izumire”, žali se Fanćuli.
U poslednjih nekoliko desetljeća zabeleženo je povlačenje rasta ove morske cvjetnice za 34 odsto samo u Mediteranskom moru.
A prirodno obnavljanje oštećenih područja jako je teško, budući da se livade posidonije iznimno sporo šire.
Procjenjuje se da posidonija raste samo jedan centimetar godišnje u idealnim uvjetima.
Livade ove morske cvjetnice zaslužne su što se više od 10 odsto ugljičkog-dioksida sačuva u oceanima, iako zauzima tek 0,2 posto ukupne površine morskog dna.
A očuvanje ove morske cvjetnice važno je i zato što njezinim uništavanjem dolazi do oslobađanja dodatnih količina ugljeničkog-dioksida u atmosferu.
Fanćuli je, kaže, prije nekoliko godina odbio ponudu od 100.000 eura švedske tvrtke Findus da bude zaštitno lice za njihovu kampanju lansiranja bio-proizvoda.
„Findus je u Italiji lider za prozvodnju zamrznute ribe. Oni su veliki uništivači posidonije i mora.”
Paolo je platio visoku cijenu
Iako je više puta prijavljivao policiji i žalio se lokalnim vlastima na opasnost ilegalnog ribolova, Paolo je godinama ostajao sam u borbi, sve dok nije počeo javno da govori o problemu pred kojim su nadležni i institucije zatvarali oči.
S grupom aktivista iz organizacije Grinpis i drugim lokalnim ribarima, 1990. godine organizirao je proteste i blokadu jedne od najvažnijih luka u ovom kraju, Sveti Stefan.
Zbog aktivizma je platio visoku cijenu – izbačen je s tržišta i zabranjeno mu je da prodaje ribu na svim lokalnim tržnicama u okolici.
Ono što ulovi, Paolo danas prodaje udruzi lokalnih prozivođača hrane „Ekonomija solidale”.
„Njegova borba da spasi i to malo morskog svijeta što je ostalo u Mediteranskom moru, više puta ga je skupo koštalo”, kaže novinarka Ilarija Bernardis, autorica knjige „La casa dei pesci” (Kuća riba)”, posvećena Paolu i njegovoj borbi.
Sav novac od prodaje knjige ide u udruzi Kuća riba, čiji je osnivač upravo Fanćuli.
Nastalo je 2012. godine u vrjeme kada on dolazi na ideju da jedino umjetnost može da spasi more.
Umjetnošću protiv kočarenja
Regionalne vlasti u Toskani su 2006. godine izašle u susret inicijativama i prijedlozima ovog ribara – na morsko dno spušteni su prvi veliki mermerni blokovi kako bi se otežao ilegalni ribolov.
No, kako naglašava Fanćuli, to nije bilo dovoljno, jer su ti blokovi dosta udaljeni jedan od drugog, tako da ribarska mreža svakako može da prođe između njih.
Franko Baratini je talijanski kipar i vlasnik kamenoloma Mikelanđelova špilja (Cave di Michelangelo) u mestu Karara, a odakle je čuveni umjetnik Mikelanđelo uzimao materijal za svoje skulture.
Kada je Baratini čuo za priču o Paolu i onome što radi, odlučio je da mu donira sto mermernih blokova.
Od njih su nastale umjetničke skulture, na kojima su radili mnogi umjetnici, poput Emili Jang, poznate britanske kiparice, kao i talijanskih umjetnika Masima Katalanija i Đorđa Butinija.
„Umjetnici su se pridružili našem projektu i radili su besplatno. Do sada su napravili 39 skulptura”, kaže za BBC na srpskom Ipolito Turko, predsjednik udruge La casa dei pesci.
„Spuštanje jedne skulpture u more košta oko 5.000 eura i sav novac smo prikupili putem donacija”, dodaje Turko.
Skulpture stvaraju fizičku barijeru za mreže i jedinstveni podvodni muzej.
Postavljene su u krug, na udaljenosti od četiri metra jedna od druge, a na nekima od njih ponovo je počela da raste morska cvetnica posidonija.
„Čini se da se morski život polako vraća. Morska cvetnica napokon opet raste na ovim skulpturama, a tu su se naselili i jastozi”, kaže Fanćuli.
„Takođe su ponovo viđeni dupini, jer sada ovdje imaju hranu.”
Ovaj muzej podvodnih umjetničkih skulptura pomalo podsjeća na neku verziju Fanćulijevih starih morskih olupina, koje je volio kao dječak.
Ovaj vizionar ne prestaje da sanjariti i kaže da mu je cilj da u sljedeće tri godine postavi sto ovakvih skulptura – on hoće da spasi more.
OVAJ TEKST JE SUFINANCIRAN SREDSTVIMA EUROPSKE UNIJE IZ EUROPSKOG FONDA ZA POMORSTVO I RIBARSTVO
